Kulturno dobro Manastir Vranjina sa crkvom Sv. Nikole, nalazi se na katastarskoj parceli
KP 664, i KP 665, KO Vranjina. Površina koju zahvataju granice kulturnog dobra Manastir
Vranjina sa crkvom Sv. Nikole iznose 5 580 m2.
Predložena zaštićena okolina kulturnog dobra obuhvata u cjelosti katastarsku parcelu
KP 672, kao i djelove KP 665, KP 666, KP 667, KP 673/put, ukupne površine 28 777 m2.
Predložena zaštićena okolina kulturnog dobra prostire se od zone kulturnog dobra ka sjeveru i
zapadu oko 50m, ka istoku 40, i ka jugu 30-40m, zahvatajući prirodni teren i neposredno
okruženje. Cjelokupna zona zahvata iznosi 34 357 m2.

Nalazi se na uzvišenju iznad ušća rijeke Morače u Skadarko jezero.Po predanju je to
jedina od tri nekadašnje crednjovjekovne crkve koje su činile Manastir Vranjina. Mjesto na
kome se nalazi manastir predstavlja razmeđe vodenih puteva za Skadar, Zetu, Crmnicu i Žabljak
Crnojevića. Sa prostora manastirskog kompeksa pruža se predivan pogled na Skadarsko jezero
i njegovu okolinu. Do manastirskog pristaništa u podnožju se može doći čamcem od sela
Vranjine sa magistralnog puta Podgorica-Bar. Kopnenim putem je gotovo nemoguće doći jer
do manastira preko padina brda Vranjine ne postoji nikakva uređena pješačka staza isključujući
planinarske rute i slično.
Kompleks Manastira Vranjina sačinjavaju crkva posvećena Sv. Nikoli, zgrada
manastirskog konaka i objekat u ruševnom stanju spratnosti P+1+Pk na kome su primjetne
izvjesne internvencije u odnosu na stanje koje je konstatovala komisija iz 2014. godine
angažovana na izradi Elaborata o revalorizaciji ovog kulturnog dobra.
Crkva Sv. Nikole je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i zvonikom na
preslicu sa otvorom na tri zvona. Građena je od finih tesanika složenih u pravilne horizontalne
redove. Svi tesanici su jasno naglašeni.

Osvijetljena je sa po dva lučna prozora na podužnim zidovima i jednim na apsidi. Prozorski
otvor na fasadi dimenzija je 66 x 167cm i oivičeni kamenim okvirom (šembranom) debljine
17 cm.

Krov je dvovodni, prekriven mediteran crijepom. Sam crijep je postavljen nestručno sa vrlo
plitkim preklapanjima pojedinačnih komada čime se najvjerovatnije uslovio ulazak vode u
enterijer objekta. Spoj zvonika i krova nije opšiven već zaliven malterom bez mnogo
prethodnog promišljanja o mogućem uticaju takvog rješenja.

Unutrašnjost je zasvedena poluobličastim svodom, ojačanim poprečnim lukovima koji se
oslanjaju na plitke pilastere. Oltarski prostor od naosa odvaja ikonostas sa ikonama, rad ruske
ikonopisačke škole.Pod crkve je popločan pravilnim kamenim pločama.

Kako Zdravko Gagović navodi u knjizi ‘’CRNOGORSKI IKONOSTASI i njihovi tvorci’’ :
‘’Sudbinu trajnosti crnogorskih ikonostasa mogu ilustrovati iz literature poznati ikonostasi
manastira Vranjina: Novosagrađena crkva dobija prvi ikonostas 1864/65, rad posljednjih
izdanaka risanske radionice; već 1879. zamjenjuje ga ikonostas Đinovskih; Početkom XX
vijeka- ruski te, konačno 1930. ikonostas Blaža Vujovića. Oštećene ikone su danas na
konzervaciji negdje u Podgorici. I pored drugačijih zaključaka u literaturi, naše skromno
mišljenje je da je Vujović napravio samo oltarsku pregradu a da su ikone sa onog ruskog
ikonostasa. Ikone je Vujović možda samo popravljao.’’
Doprinos ikonopisačke radionice braće Đinovski na ukrašavanju obnovljenih i
novosagrađenih crnogorskih hramova bio je ogroman. I pored velikog broja sazdanih
ikonostasa, oni ipak nijesu mogli zadovoljiti sve potrebe. Tek stasali domaći ikonopisci,
malobrojni i oskudnog talenta, uspijevaju da naprave poneki ikonostas za seoske crkve.
Zadovoljavanje naraslih potreba mitropolit Mitrofan Ban pokušava ostvariti stalnim molbama
na rusku adresu: …”ako vaša cijena bude prihvatljiva za nas, mi bi kod vas naručili 50 ikona za
ikonostase, to jeste za hramove.” Na taj način su uvezeni ikonostasi, izrađeni u ruskim
radionicama za jedan broj crkava: Sv. Nikole na Čevu, rad Konstantina Loginoviča-Barkova;
crkvu Sv. Paraskeve u Dobrskom Selu, crkvu Sv. Nikole u manastiru Vranjina; dvorsku kapelu
na Ćipuru i crkvu Sv. Nikole u Ulcinju. Stigao je i jedan poljski ikonostas za potrebe vojske.Ovi
ruski ikonostasi su, bez izuzetka, dobro izrađeni visoki ikonostasi, proizvod radionica, znači
najčešće bezimenih majstora. Reprezentativan primjer takvih ikonostasa je onaj na Ćipuru.
Opisaćemo i monumentalni ikonostas crkve Sv. Vasilija Ostroškog, čudan spoj rada
levantinskih, ruskih i domaćih snaga.’’